Martinna,18. Croatia. - Možda i ima neka viša sila i možda postoji neka, nama neshvatljiva zacrtanost, ali ja to ne osjećam. Ako se sve događa s razlogom, ti si moj razlog. ||| * 'A najgore od svega je to što ne želim sebi priznati da te volim. Što nemam snage da izgovorim tvoje ime i da priznam da mi se neprestano vrzmaš po mislima. Neprestano sebe uvjeravam da ne uživam u tvom glasu, tvom smijehu, tvom pogledu. A mislila sam da će biti lahko skrivati te duboko u duši... ||| * Ma nema šanse. Nikada više. Nikada. Ne želim te više. Mrzim te. Mrzim tvoje lijepo lice, i te tvoje ruke i ono kako pripaljivaš cigaru. I znaš koliko mrzim to što te nemam, i što mi fališ užasno. I što te volim najviše na svijetu. Al' nema šanse, završena smo priča već odavno. Koga briga za nas? Koga? Osim mene, nažalost ||| * Hvala ti što ti nikad nisam značila, što su ti moje suze bile bezvrijedne, što su ti moji jecaji bili dosadan šum. Hvala što si me umalo ubio. Hvala što me nikad nisi volio, jer baš zbog toga danas ni ja ne volim tebe. I baš sam sretna. ||| *

I love when people say “that’s not real music”

sodamnrelatable:

oh I’m sorry I was unaware that I was listening to imaginary music that only I could hear.

via sodamnrelatable


Život mi nije darivao ruže pa sam se naučila radovati tratinčicama.

(Source: dijetesvemira, via traceintheinfinity)